Neubrojiva osoba nije kriva i ne može joj se izreći kazna jer se pravnim normama ne suprotstavlja svjesno i voljno; nije sposobna shvatiti značenje i posljedice svojih postupaka. Delinkventno ponašanje ove osjetljive skupine uvjetovano je psihopatološkim čimbenicima koji djeluju na njihove mentalne i voljne sposobnosti na način da ih onemogućuju da svoje ponašanje usklade s važećim pravnim pravilima. Njihov kaznenopravni položaj u Republici Hrvatskoj reguliran je Kaznenim zakonom, Zakonom o kaznenom postupku i Zakonom o zaštiti osobama s duševnim smetnjama. Postupanje prema neubrojivoj osobi nije moguće u redovnom kaznenom postupku jer postojanje okolnosti koje isključuju krivnju po općim pravilima kaznenog procesnog prava rezultira nepokretanjem postupka, odnosno njegovim okončanjem zbog postojanja procesnih smjetnji. U posebnom postupku ne utvrđuje se je li osoba kriva i jesu li ispunjeni uvjeti za izricanje kaznenopravne sankcije, nego je li osoba u stanju neubrojivosti počinila protupravno djelo i jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu nekih posebnih mjera prema počinitelju takvog djela. Okolnost je li optuženik tijekom počinjenja kaznenog djela bio ubrojiv, smanjeno ubrojiv ili neubrojiv utvrđuje se isključivo psihijatrijskim vještačenjem. Pretpostavka određivanja prisilnog smještaja neubrojive osobe u psihijatrijsku ustanovu i njezina psihijatrijskog liječenja na slobodi je vjerojatnost da bi osoba zbog težih duševnih smetnji koje su rezultirale neubrojivošću mogla ponovno počiniti teže kazneno djelo, a izbor između dostupnih oblika ovisi o tome je li za otklanjanje opasnosti potrebno liječenje u ustanovi ili će liječenje na slobodi rezultirati uspjehom.