Posebne dokazne radnje mjere su procesne prisile koje najzornije prikazuju povećanu represiju koju pri progonu korupcije i organiziranog kriminala državnim represivnim tijelima dozvoljava zakonodavac. Iako povećana represija dovodi do povećane učinkovitosti progona ovih izrazito štetnih društvenih pojava, sa sobom nosi opasnosti od nekontrolirane samovolje državnih represivnih tijela i posljedično, grubog kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih svakom građaninu. Posebnim dokaznim radnjama, s naglaskom na mjere tajnog nadzora, uporabu pouzdanika i prikrivenih istražitelja, ovaj se rad bavi kroz analizu presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Matanović protiv Hrvatske. Konkretno, mjere tajnog nadzora stavljene su u opreku s pravom na poštivanje privatnog života i dopisivanja iz članka 8. Europske konvencije, a uporaba pouzdanika i prikrivenih istražitelja u opreku s načelom pravičnog postupka iz članka 6. Europske konvencije. Naime, Europski sud za ljudska prava je tumačeći Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u ranijim presudama i odlukama, uspostavio nekolicinu važnih standarda za postupanje javnih vlasti prilikom određivanja i provođenja spomenutih mjera prema osumnjičenicima za počinjenje kaznenih djela, na većinu kojih se oslanja i presuda u predmetu Matanović. Ti standardi razrađuju dva stožerna načela za zaštitu ljudskih prava od neopravdanog presizanja javnih vlasti, i to načelo razmjernosti te načelo zakonitosti. U prvome dijelu rada ukratko je izloženo domaće zakonsko uređenje posebnih dokaznih radnji te je analizirana njegova usklađenost s načelom razmjernosti. Međutim, u predmetu Matanović protiv Hrvatske podnositelj zahtjeva nije prigovarao domaćem zakonodavstvu, već njegovoj primjeni od strane domaćih represivnih tijela. Stoga su u nastavku rada analizirane tvrdnje podnositelja zahtjeva o povredi njegovih konvencijskih prava uporabom takvih mjera te konačno, i presuda Europskog suda za ljudska prava o postojanju takvih povreda.