O pitanju smrtne kazne, kao najoštrijem sredstvu za suzbijanje kriminaliteta, odavno se mnogo raspravljalo. Pitanjem, da li je smrtna kazna potrebna ili ne, nisu se bavili samo pravnici. O ovom problemu postoje i brojna djela filozofa, teologa, književnika i političara. Smrtna kazna je zakonom predviđeno usmrćivanje osobe, koja se izriče nakon što je osoba proglašena krivom za počinjenje kaznenog djela. Kriminalitet se, (dolazi od latinskog postklasičnog izraza crimen, na hrvatskom jeziku zločin, zločinstvo), u užem smislu, odnosi samo na najtežu vrstu kažnjivih ponašanja tj. kaznena djela i u tom smislu ga navodim u radu. U širem smislu, kriminalitet označuje sva kažnjiva ponašanja. Kod nas, primjerice, kažnjiva ponašanja obuhvaćaju kaznena djela, prekršaje te stegovna djela. Ono što me potaknulo na istraživanje ovoga pitanja jesu, s jedne strane, normativna rješenja Kaznenog zakona koji ne poznaje kaznu doživotnog zatvora i smrtnu kaznu te, s druge strane, preblago kažnjavanje počinitelja kaznenih djela od strane primjenjivača prava odnosno sudaca. Cilj ovoga rada je analizom domaćeg i stranog zakonodavstava, međunarodnih konvencija, sudske prakse i znanstvene literature koja se odnosi na smrtnu kaznu zaključiti bi li uvođenje smrtne kazne, kao najteže moguće kaznenopravne sankcije, utjecalo na stopu kriminaliteta u Republici Hrvatskoj. U ovome diplomskom radu navedeni su i argumenti onih koji smatraju da naša civilizacija, na današnjem stupnju razvoja, nikako ne smije izricati niti izvršavati smrtnu kaznu (abolicionisti) i argumenti onih koji se zalažu za suprotno (retencionisti).