Predmet ovog rada je „Presuda u upravnom sporu s naglaskom na uniforman i kreativan segment“. Njezin značaj došao je posebno do izražaja posljednjim Zakonom o upravnim sporovima, odnosno „evolucijom“ upravnog spora pune jurisdikcije. Sud ne donosi više samo kasacijske presude, već bi sud odnosno sudovi, u pravilu, trebali donositi reformacijske odnosno meritorne presude. U vođenju upravnog spora upravni sudovi odlučuju s dvije vrste odluka, a to su presuda i rješenje. Presuda je najznačajnija sudska radnja kojom sud izražava svoj stav o tužbenom zahtjevu, autoritativno uređuje konkretan pravni odnos i kojom se ostvaruje konkretizacija apstraktne pravne norme u stvarnosti. Kao pravni, a i društveni fenomen pojavljuje se sudska praksa, koja također utječe na sudačko mišljenje u procesu stvaranja presude. Uniformno tumačenje i primjena pravne norme te stvaranje jedinstvene sudske prakse problem je i neprestana težnja svakog pravnog sistema. Mnoge europske države imaju vrlo raznolike i učinkovite mehanizme usklađivanja sudske prakse u području upravnog prava. Najeksplicitnija takva sredstva u Hrvatskoj su žalba, zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude u upravnom sporu, pravna shvaćanja sudskih odjela i svih sudaca, objavljivanje sudskih odluka i pravnih shvaćanja upravnih sudova i Visokog upravnog suda itd. Problem kreativnosti kao idealu i preduvjetu svake izvrsne sudske presude sve više dolazi do važnosti. Zadaća je sudova, dakle, i upravnih sudova, da tumače pravne norme polazeći od cilja i svrhe koji je zakonodavac želio postići njihovim propisivanjem te da sa tako utvrđenom svrhom primjenjuju mjerodavnu normu u skladu sa specifičnim okolnostima konkretnog slučaja. Primjena pretjeranog formalizma ima za posljedicu negiranje vladavine prava, što je nedopustivo u demokratskom društvu.