Predmet ovog rada je pravo na branitelja. Jedno od temeljnih procesnih prava obrane koje je okrivljeniku zajamčeno Zakonom o kaznenom postupku. Pravo na branitelja vrlo je visoko na listi prioriteta jer okrivljenici uglavnom nemaju potrebno pravno znanje, niti su upoznati s pravima koja su im stavljena na raspolaganje i koja mogu popraviti njihov procesni položaj. Branitelj je ispunio svoj zadatak i svrhu ako su na kraju postupka utvrđene sve za okrivljenika korisne činjenice i pravilno primijenjeni propisi što dovodi i do eventualnog izricanja primjerene sankcije. Osim toga, značaj prava na branitelja dodatno izražavaju suvremene tendencije pomicanja trenutka stjecanja prava na branitelja u najranije faze postupka, pa čak i na trenutak prvog ispitivanja okrivljenika koje provodi policija ili druga državna tijela, neovisno o tome je li osumnjičeniku oduzeta sloboda ili ne, a kako bi se spriječilo temeljenje postupka na inkriminirajućim izjavama danim bez mogućnosti ostvarivanja temeljnog procesnog prava obrane. Hrvatsko zakonodavstvo nastoji slijediti te tendencije što dovodi do usklađivanja nacionalnih propisa pa podredno i prakse s propisima i praksom EU. U radu, osim pravom na branitelja po vlastitom izboru okrivljenika, govori se o pravu na branitelja na teret proračunskih sredstava, trenutku stjecanja prava na branitelja, mogućnostima ograničenja tog temeljnog prava te posljedicama do kojih ograničenje, ali i nepoštivanje istog dovode.