Temeljna ljudska prava svakoj osobi pripadaju samom činjenicom njezina postojanja. Međutim, tek s razvojem penitencijarnog prava tijekom 19. stoljeća, započinje priznavanje i ostvarivanje tih prava u odnosu na zatvorenike. Pravo na zdravstvenu zaštitu, kao socijalno ustavno pravo, u hrvatskom pravnom poretku štiti se primjenom međunarodnih ugovora donesenih u okviru međunarodnih organizacija kao što su Ujedinjeni narodi i Vijeće Europe. Međutim, pravo na zdravstvenu zaštitu u međunarodnim ugovorima nije uvijek izričito proklamirano. Njegovo ostvarivanje i zaštita jamče se kroz pojedina druga temeljna prava, kao što su pravo na ljudsko dostojanstvo, te proklamiranjem zabrane okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, a judikatura ponajprije Europskog suda za ljudska prava relevantan je izvor spoznaje o tome koji postupci ili propuštanja provođenja zdravstvene zaštite predstavljaju povredu navedenih prava. Konkretizacija navedenog specifičnog prava zatvorenika sadržana je u odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, te Zakona o izvršavanju kazne zatvora. ZIKZ u postojećim odredbama u većoj mjeri sadržava standarde sadržaja i organizacije zdravstvene zaštite i iz tzv. soft law izvora penitencijarnog prava, kao što su Mandelina pravila i Europska zatvorska pravila.