Svoj diplomski rad pod naslovom: “Položaj kršćanstva od osnutka rimskoga carstva do donošenja Milanskog edikta”, započinjem opisom stanja u Republici. Naime, republika kao državno uređenje, je prethodila samome carstvu. Potkraj tog razdoblja vladalo je opće nezadovoljstvo među građanima. Siromaštvo, ratovi i zapravo nemogućnost uredne vladavine nad ogomnom državom, su bili glavni pokretači promjena državnoga ustrojstva. Carstvo uvodi tetrarhijski sustav četiriju careva i samo prividno donosi mir. Rimska vlast, ubrzo nakon pojavljivanja pokreta, kršćanstvo vidi kao jednoga od glavnih neprijatelja. Smatra da kršćani, svojim odbijanjem prinošenja žrtava rimskim bogovima, nanose štetu univerzalnosti, jedinstvu i sigurnosti zajedničke domovine. Prinos žrtava kao takav vlast nije zanimao, bitno je bilo ono što takav prinos predstavlja. Naime, štovanjem bogova se potvrđuje odanost i štovanje same države pa posredno i osobe Cara. Stoga je bilo dopušteno štovanje bilo kojega od mnoštva rimskih bogova. Valja istaknuti i židovstvo, kao još jednu monoteističku religiju toga vremena. Naime, iako se temelji na sličnim odrednicama kao kršćanstvo, nije bilo proganjana religija. Razlog tome su redovita žrtvovanja rimskim božanstvima koja su se provodila u židovskim hramovima. U prva četiri stoljeća postojanja carstva, progoni kršćana su se provodili kao ad hoc u početku te kao organizirani sustav kasnije. Brojni carevi su svim silama nastojali iskorijeniti kršćanstvo, no bezuspješno. U jednome trenutku je kršćanima dato na izbor: otpadništvo od vlastite vjere ili mučenje odnosno smrt. Naravno da je bilo onih koji su izbjegli žrtvovanje na takav način, ali velika većina je podvrgnuta strašnoj torturi i na kraju smrti. Kršćanstvo je prevalilo dug put od zabranjene, preko koliko toliko tolerirane pa sve do jedine religije priznate u rimskome carstvu.