U radu se razrađuje problematika kolektivnog otkazivanja višku radnika. Nakon uvoda daje se prikaz pravnog uređenja otkaza ugovora o radu u hrvatskom zakonodavstvu. Cilj ovog rada je analiza postupka koji se provodi u slučaju kolektivnog otkazivanja ugovora o radu radnicima koji je uređen ZR-om. Ukazuje se i na izmjene u odnosu na prijašnji ZR, pogotovo ukidanje obveze izrade programa zbrinjavanja čime se znatno olakšala pozicija poslodavca. Također se bavi fazama kroz koje prolazi postupak kolektivnog otkazivanja te raznim pitanjima i dvojbama koje se pojavljuju u njemu, kao što su ispitivanje pravilnosti terminologije „prestanak potrebe za radom“, kako se određuje razdoblje od devedeset dana te kako se utvrđuje da je prijedlog za sporazum dao poslodavac. Postupak savjetovanja s radničkim vijećem je jedna od najvažnijih faza u postupku radi ostvarenje cilja koji je zakonodavac imao na umu prilikom uređenja ovog pravnog pitanja, a to je da se otkloni potreba za kolektivnim otkazivanjem ugovora o radu. Poslodavac prilikom odlučivanja o radnicima koje će uvrstiti u kolektivni višak mora voditi računa o kriterijama koji su propisani ZR-u. Razlikuje se postupak odlučivanja prema isključivo socijalnim kriterijima te kombinacijom socijalnih i dodatnih kriterija. Jedan od ključnih kriterija za ispunjenje uvjeta da bi se proveo postupak u slučaju kolektivnog viška je broj radnika koji čine višak i u odnosu na koje se provodi postupak. Ukidanjem obveze izrade programa je poslodavcu nametnuta nova obveza, a to je da mora obavijestiti nadležnu javnu službu za zapošljavanje o mjerama koji je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika. Naposljetku se razrađuje i kako ZR uređuje situacije kada odluku o kolektivnom višku donosi poslodavac s prevladavajućim utjecajem. Stečajnim zakonom se uređuju neka pitanja radnih odnosa radnika kod stečajnog dužnika. Postavlja se pitanje ulaze li radnici kod stečajnog dužnika u kolektivni višak, te osigurava li se takvim uređenjem dostatna zaštita prava radnika. U Republici Hrvatskoj kao članici Europske unije sastavni dio unutarnjeg prava čine i europski propisi. Direktiva o kolektivnom otkazivanju uređuje pravno pitanje kolektivnog viška radnika i obvezuje države članice da svojim pravnim poretkom osiguraju radnicima minimalno onu razinu zaštite koju im ona osigurava. Direktiva propisuje koje obveze poslodavac mora ispuniti da bi se radnicima omogućila zaštita njihovih prava da bi se radnicima omogućila zaštita njihovih prava. Te obveze poslodavca su obavješćivanje radničkih predstavnika i savjetovanje s njima te obavješćivanja tijela javne vlasti o provedenom postupku. Svaka država članica mora osigurati i prikladne postupke radi zaštite prava koje Direktiva jamči radnicima. U svezi s primjenom Direktive u hrvatskom zakonodavstvu se javljaju se problemi terminološke neusklađenosti te drugi vezani za samu definiciju kolektivnog viška radnika.