Usporedbom uređenja slobode izbora mjerodavnog prava u arbitražnom postupku i postupku pred državnim sudovima, može se zaključiti da je ona šire određena u arbitražnom postupku. Stranke u arbitražnom postupku mogu osim određenog nacionalnog prava, izabrati i nenacionalne izvore međunarodnog prava kao što su opća načela prava, međunarodne konvencije ili lex mercatoria. Pred državnim sudom, gdje vrijedi primjena Uredbe Rim I, primjena takvih pravila kao mjerodavnih za ugovor nije moguća u kolizijskopravnim smislu nego se ona mogu primjenjivati samo kao sastavni dio ugovora. Osim toga, kad stranke izabiru mjerodavno pravo za svoj ugovor u obzir dolazi samo primjena materijalnih pravila tog prava. Uredbom Rim I je izričito isključena primjena kolizijskih pravila dok u arbitraži postoji mogućnost da stranke izričitim sporazumom odrede da će se primjenjivati i kolizijska pravila nekog prava. Zatim, Uredba propisuje da izbor mjerodavnog prava države koja nije članica ne utječe na primjenu propisa Unije čija se primjena ne može isključiti ugovorom, ako je ugovor povezan samo s pravom jedne ili više članica Unije. To znači obveznu primjenu svih prisilnih propisa sekundarnog prava EU ako ne postoji međunarodno obilježje povezano s trećom državom. Kod arbitražnog rješavanja takvo ograničenje prisilnim pravilima nekog prava nije propisano, već je na arbitrima da odluče koja će prisilna pravila određenog prava uzeti u obzir. Iz svega navedenog slijedi da je stranački izbor mjerodavnog prava više reguliran Uredbom nego što je reguliran arbitražnim aktima, te da stranke imaju veću slobodu izbora mjerodavnog prava u arbitraži.