Zahvaljujući teškoj ekonomskoj situaciji u Venezueli, Hugo Chavez uspijeva 1999. godine doći na vlast. Nakon konsolidacije političke vlasti započinje s nizom socioekonomskih programa nazvanih msiijama, a s ciljem provođenja Bolivarske revolucije. Cilj Revolucije je bio promijeniti Venezuelu u državu po mjeri naroda te stvoriti socijalizam 21. stoljeća. Zanesen idealima junaka Venezuelanske neovisnosti, Simona Bolivara, o neovisnost i samostalnosti, i sam započinje borbu za ekonomsku i političku neovisnost i to od neoliberalnog kapitalizma i imperijalizma. Oslonac njegove političke moći čine najsiromašniji slojevi stanovništa prema kojima je i većina programa Revolucije usmjerena. Besplatno obrazovanje, zdravstvo i subvencionirana hrana samo su neke od pogodnosti koje je stanovništvo uživalo. No, za velike izdatke ovakvih socijalnih programa bilo je potrebno i obilato financiranje, a Chavezu, koji je bio na čelu države sa najvećim zalihama nafte na svijetu to nije predstavljalo problem. Visoke cijene nafte na svjetskom tržištu omogućile su pokretanje nekih od najambicioznijih socijalističkih projekata koji su ostvarili nevjerojatne uspjehe. Međutim, priča o uspjesima i neuspjesima Bolivarske revolucije u stvari je priča o uskoj povezanosti države i nafte koja je dovela do stvaranja naftne države. Preveliki oslonac na naftni prihod doveo je do zanemarivanja ostalih grana gospodarstva što je Venezuelu izložilo promjenama cijene nafte. Visoke cijene punile su državni proračun i omogućavale financiranje misija, no s pojavom naftne krize te pada cijena nafte na vidjelo izlazi niz problema takvog ekonomskog modela. Nedostatak prihoda onemogućuje daljnji nastavak financiranja misija što dovodi do njihovog gašenje te konačno i do sloma Bolivarske revolucije.