Doktrina državnog intervencionizma razvila se u 1930-ima, pružajući odgovor izazovima Velike depresije. John Maynard Keynes je razvio novu teoriju o ekonomskoj krizi i uzrocima poslovnih ciklusa. Klasično shvaćanje zaposlenosti zamijenjeno je Keynesovim mišljenjem da je potražnja, a ne ponuda, temeljni faktor koji određuje razinu zaposlenosti. Ovo je Keynesu pružilo teoretsku osnovu da utvrdi da vlade trebaju intervenirati kako bi stabilizirale gospodarstvo i smanjile masovnu nezaposlenost. Keynesove su ideje široko prihvaćenje, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, i sve do ranih 1970-ih kejnzijanizam je dominirao ekonomskim politikama većine zapadnih zemalja. Naftna kriza i stagflacija u 1970-ima potaknule su mnoge ekonomiste i političare da napuste kejnzijansku ekonomiku i prihvate rješenja koja su ponudili Milton Friedman i ostali neoliberalni teoretičari. Neoliberalizam je dobivao sve veću podršku diljem Zapada, osobito u 1980-ima pod vodstvom predsjednika Ronalda Reagana u SAD-u i premijerke Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. Ključne ideje i prijedlozi neoliberalne ekonomske doktrine uključuju liberalizaciju, privatizaciju, deregulaciju, štednju i smanjenje javnih troškova, kako bi se povećala uloga privatnog sektora u ekonomiji i društvu. Raspad sovjetskog bloka 1991. omogućio je neoliberalizmu da postane globalno dominantna ekonomska doktrina. Kritičari neoliberalizma ističu da je „tržišni fundamentalizam“ pridonio povećanju financijske nestabilnosti, ekonomske nejednakosti i siromaštva. Financijska kriza 2007.-2008. potaknula je novi uspon kejnzijanske misli.