„U Općoj uredbi, ali i u Zakonu o zaštiti osobnih podataka, ispitanik nije puki objekt, nego subjekt kojemu pripadaju određena prava vezana uz njegove podatke i mogućnosti njihova ostvarenja. Iz prava na zaštitu, kao temeljnog prava, proizlaze sva ostala prava koja po Općoj uredbi ima ispitanik. Jačanje prava ispitanika najveće je postignuće Opće uredbe. „Pravu na zaborav“ mnogi predviđaju status novog temeljnog prava. Osim prava na pristup, koje je postojalo kao temeljno pravo i prije donošenja Opće uredbe te je bilo (i dalje jest) ključan element zaštite osobnih podataka, kao njegov svojevrsni produžetak, radi uspostave veće kontrole nad obradom, uglavljeno je pravo na prenosivost podataka. Uz navedenu kontrolu, ispitaniku omogućuje slobodno raspolaganje osobnim podacima. Pravo na ispravak Općom uredbom postalo je samostalno pravo, čime se ističe važnost točnosti podataka koji se obrađuju, a istodobno omogućuje njihova učinkovita zaštita. Pravo na ograničenje obrade svojevrsni je veto koji ispitanici mogu uložiti na obradu svojih podataka, koji, naravno, nije apsolutni. Unatoč činjenici da je sporno je li riječ o obvezi voditelja obrade ili pravu ispitanika, donošenje odluka koje proizvode pravne učinke na ispitanika isključivo na temelju automatizirane obrade je zabranjeno. Ispitanikovo pravo na obaviještenost, kako ga propisuje Opća uredba, znatno je prošireno u skladu s načelom transparentnosti.“