Cilj ovog rada je analizirati na koji je način institut radnog vremena uređen u Europskoj Uniji i Republici Hrvatskoj, te njihov međusobni odnos. Obzirom na povezanost radnog vremena sa srećom, zdravljemi ostalim aspektima života radnika te njemu bliskih osoba, svaka bi osoba morala znati na koji je način radno vrijeme uređeno te koja su njezina prava i obveze uradnom odnosu i odnosima povezanim s radnim odnosom. Radno vrijeme, kao jedno od sastavnica radnog odnosa predstavlja “vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac”.Utemeljitelj industrijskog koncerna “Robert Bosch GmbH”, bio je prvi industrijalac koji je 1906. godine uveo osmosatno radno vrijeme, a nakon njega kao prva država koja je uvela osmosatnoradno vrijeme bio je Urugvaj 1915. godine. Najvažniji izvor hrvatskog prava za definiranje i uređenje pojma radno vrijeme je Zakon o radu (NN 93/14), odnosno njegova novela koja je stupila na snagu 28. prosinca 2017. godine. “Zakon o radu (N.N 93/14 i 127/17) usklađen je s Direktivom 2003/88/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 4.11.2003. o određenim aspektima radnog vremena. U tim dokumentima naglašeno je autonomno reguliranje svih aspekata radnog vremena (kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, sporazumom poslodavca i radničkog vijeća i dr.). U praksi su česte preraspodjele radnog vremena, različiti početak i završetak radnog vremena, pomjeranje odmora i drugo. Prema oblicima rada, radno vrijeme može biti puno, nepuno i skraćeno. Iznimno važan dio organizacije radnog vremena su i stanka, dnevni odmor, tjedni odmor i godišnji odmor. S obzirom na samu ideju EU, kao u prvom redu gospodarske zajednice koja nužno podrazumijeva i otvoreno europsko tržište rada, bilo je potrebno urediti ugovor o radu i radne odnose nekim zajedničkim načelima kako bi se mobilnost radnika i zajedništvo stvarno i mogli provoditi. Za postizanje tog cilja, značno je ujednačavanje uvjeta rada. Jedan od tih standarda je i radno vrijeme. U tom smislu zahtjeva se maksimalno ujednačavanje uvjeta rada. Institut radnog vremena ključna je sastavnica života svakog pojedinca te je stoga iznimno važan način na koji je uređen.