Snaženje koncepta regulacijske države posljednjih desetljeća mijenja ulogu javne vlasti u procesu odlučivanja. Od centralne i najviše funkcije koju je imala u tom procesu ona postaje samo jedan od niza različitih aktera koji sudjeluju u izradi politika i odluka. Decentralizacija odlučivanja i širenje mogućnosti uključivanja drugih aktera izvan sfere vlasti posljedica je koncepta javnog upravljanja i zahtjeva za povećanjem legitimiteta donesenih odluka. Dodatno, vlast čija je primarna funkcija postala regulacija najveći naglasak stavlja upravo na kvalitetu procesa odlučivanja i odluka koje na temelju njega nastaju kako bi omogućile stvaranje pogodnog okoliša za razvoj gospodarstva i ekonomije. Zbog toga nadnacionalne organizacije i mnoge države provode regulacijske reforme pomoću kojih pokušavaju stvarati bolju regulativu te u okviru tih reformi koriste instrumente uključivanja civilnog društva u donošenje odluka. Stvaranje odnosa suradnje i partnerstva sa civilnim društvom nerijetko je razmjerno sporo i postepeno, s obzirom na povijesni razvoj odnosa javnog i civilnog sektora, česti nedostatak volje za surađivanje i prihvaćanje mišljenja, zatim nedostatak otvorenosti i transparentnosti javne vlasti te manjak kapaciteta i educiranosti javne vlasti ali i civilnog društva za pravilnu i kvalitetnu provedbu postupaka savjetovanja. Usprkos tome napredak je vidljiv. Europska unija neprekidno razvija mogućnosti i načine putem kojih razne organizacije civilnog društva imaju priliku dati svoje mišljenje o donošenju određene odluke na razini unije. Republika Hrvatska također, posebno posljednjih sedam godina, po uzoru na to pokušava slijediti taj trend definiranjem odredbi o postupcima savjetovanja sa zainteresiranom javnošću i uspostavljanjem mehanizama kojima surađuje sa organizacijama civilnog društva i mnogim drugim akterima na izradi zakona, drugih propisa i akata.