Ubrzano stvaralaštvo i sve veći tehnološki napredak stvorili su potrebu za zaštitom nematerijalne imovine čije iskorištavanje može biti vrijedan temelj ili doprinos poslovanju. Međutim, nositelj nematerijalnog prava ne mora ga sam iskorištavati, nego ga može ustupiti drugome na korištenje temeljem ugovora o licenciji. Ugovor o licenciji je ugovor kojim se davatelj licencije obvezuje ustupiti stjecatelju licencije u cjelini ili djelomično pravo iskorištavanja izuma, znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a stjecatelj licencije obvezuje se platiti mu za to određenu naknadu. Licenciranjem se omogućuje činiti nešto što osoba inače ne bi bila ovlaštena poduzimati zbog apsolutne i isključive zaštite predmeta licencije. Hrvatski zakonodavac uređuje ga Zakonom o obveznim odnosima kao imenovani ugovor, ali i brojnim drugim posebnim propisima ovisno o vrsti industrijskog vlasništva koje je predmet ugovora o licenciji. Upravo zbog tih posebnosti svakog pojedinog predmeta zaštite, ali i promjenjivih društvenih okolnosti te iznimno složenog procesa licenciranja, svakom ugovoru o licenciji treba pristupati individualno, u svrhu jasnog definiranja obveza ugovornih strana i izbjegavanja eventualnih sporova.