Cilj ovog diplomskog rada je analizirati pravne norme koje uređuju institut upravnih ugovora u hrvatskom pravnom sustavu prvenstveno prema Zakonu o općem upravnom postupku iz 2009. godine. Kroz cijeli se rad nastoji usporediti uređenje i pravna rješenja upravnih ugovora u hrvatskom pravnom sustavu s upravnim ugovorima u francuskom i njemačkom pravnom sustavu. Rad je strukturiran na slijedeći način: u prvom dijelu su iznesene općenite definicije upravnih ugovora te njegova glavna obilježja kojima ga razlikujemo od građanskopravnih ugovora i koji ga čine posebnim institutom u hrvatskom pravnom sustavu. Te ključne karakteristike su vezane za subjekte ugovora, cilj ugovora te posebne uvjete pri sklapanju i izvršenju ugovora. Nakon bitnih karakteristika upravnih ugovora slijedi osvrt na pravni režim upravnih ugovora u francuskom i njemačkom pravnom sustavu. Francuski i njemački pravni sustav su bitni iz razloga što je hrvatski zakonodavac pri uređenju upravnih ugovora upravo iz njih preuzeo odredbe koje je ukomponirao u hrvatski pravni sustav. Nakon poredbenog prava slijedi opće pravno uređenje upravnih ugovora u hrvatskom pravnom sustavu i to prema Zakonu o općem upravnom postupku kojim je regulirano, a koji sadrži odredbe o načinu sklapanja upravnih ugovora, izvršenju ugovora, ništetnosti ugovora, dužnostima i obvezama suugovarača, izmjeni upravnog ugovora zbog promijenjenih okolnosti, jednostranom raskidu upravnog ugovora, pravnoj zaštiti koja se prvenstveno ostvaruje kroz institut prigovora te samoj provedbi kontrole upravnih ugovora u upravnom postupku, putem sudova te putem upravnog nadzora. Na kraju rada nalazi se prikaz osnovnih obilježja upravnih ugovora u posebnom zakonodavstvu, konkretnije, ugovora o koncesiji, ugovora o javnoj nabavi, ugovora o javno-privatnom partnerstvu te ugovora koji se sklapaju sukladno Općem poreznom zakonu, koji se u pravnoj teoriji smatraju tipičnim primjerima upravnih ugovora.