Na zajedničkom tržištu Europske Unije sve više usluga, novih podataka i informacija proizlazi iz postojećih baza podataka te one imaju sve snažniji utjecaj na razvoj novih proizvoda čime se javlja potreba za njihovom širom pravnom zaštitom. Takvo proširenje pravne zaštite baza podataka na zajedničko tržište Europske Unije donosi Direktiva 96/9/EZ o pravnoj zaštiti baza podataka iz 1996. godine (u daljnjem nastavku teksta: Direktiva). Budući da smo punopravna država članica Europske Unije, navedena Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav te će prvi dio ovog rada, uz objašnjenje pojma baze podataka, biti posvećen utjecaju Direktive na ujednačavanje pravnog režima zaštite baza podataka. Nadalje ću kroz svoj rad objasniti podjelu baza podataka na one baze podataka koje su autorsko djelo (orginalne baze podataka) i na baze podataka koje su predmet „sui generis“ prava (neorginalne baze podataka). Na temelju te podjele detaljnije ću opisati koja ovlaštenja pripadaju nosiocima prava nad tim bazama podataka i koja su zakonom propisana ograničenja tih prava. Kao što je opće poznato, uz svako pravo veže se i odgovornost za povredu tog prava. Tako ću u nastavku ovog rada objasniti kakva je zaštita prava u slučaju povrede i na koji način se može ostvariti. Sam rad završava zaključkom u kojem je izložena završna misao rada