Položaj civilnog stanovništa na područjima zahvaćenim ratom i ratnim razaranjima uvelike se mijenjao kroz stoljeća. Ovisilo je to prvenstveno o sredstvima ratovanja, metodama ratovanja te o području na kojemu se vodio oružani sukob. Razdoblje 20. stoljeća bilo je obilježeno ubrzanim razvojem međunarodnog humanitarnog prava kojim se htjelo zaštititi, kako osobe koje su izravno sudjelovale u neprijateljstvima, tako i kolateralne žrtve oružanih sukoba-civile. Nevini ljudi gubili su svoje živote, domove i obitelj da bi im naposljetku bili oduzeti čast i dostojanstvo raznim nečovječnim postupcima. U današnjem svijetu humanost je postala povlastica koju je rat odbijao priznati ljudima kao temeljnu ljudsku vrednotu. Takvo alarmantno stanje zahtijevalo je promptno donošenje brojnih međunarodnih ugovora, konvencija i drugih akata kojima se trebala podići svijest o potrebi zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda.Donošenjem Ženevskih konvencija iz 1949. godine, te Dopunskih protokola I i II, htjelo se ublažiti razorne posljedice ratnih razaranja po ljudski život. Isto tako, htjelo se poboljšati položaj ranjenika, bolesnika kako na kopnu tako i na moru, te zaštititi civile tj. građanske osobe. To osiguranje i poboljšanje položaja uistinu je, na papiru i bilo dovedeno do savršenstva, no međutim prisila država na pridržavanje istih, negdje je putem izostala. Kao najveći problem u sankcioniranju počinitelja najtežih zlodjela, pojavila se nemogućnost primoravanja sudionika nemeđunarodnih oružanih sukoba da se pridržavaju odredaba Konvencija i Protokola te usklade svoje djelovanje s pravilima i načelima međunarodnog humanitarnog prava.