Zastara u građanskom pravu je pravni institut kojim se označava nemogućnost prisilnog ostvarivanja prava zbog proteka zakonom određenog vremena i nepoduzimanja zakonom propisanih radnji unutar toga zakonom određenog vremena. Zastara nije regulirana jednim jedinstvenim propisom, pa odredbe o zastari možemo naći u brojnim posebnim propisima. Protekom zastarnog roka utuživa obveza se pretvorila u neutuživu obvezu ( tzv. naturalnu obvezu). Kada protekne vrijeme potrebno za zastaru parnica za ostvarenje neke tražbine se može pokrenuti, ali ako je dužnik u parnici stavio prigovor nastupile zastare povodom koje je sud meritornom presudom odbio tužbeni zahtjev ta tražbina se neće moći ostvariti. Da bi došlo do pravnog učinka zastare mora se staviti prigovor nastupile zastare do zaključenja glavne rasprave u parnici koja je započela teći nakon što je proteklo potrebno vrijeme potrebno za zastaru. Dužnik se ne može odreći zastare prije nego što ona nastupi. Nakon što ona nastupi dužnik se može odreći zastare izričitom izjavom, pisanim priznanjem ili davanjem zaloga ili osiguranja. Nakon što nastupi zastara vjerovnik se može namiriti iz danog mu osiguranja samo ako ga drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Sud ne smije paziti na zastaru po službenoj dužnosti, niti smije stranci sugerirati postojanje zastare ili stavljanja prigovora zastare. Početak zastare se računa ovisno o tome ako se obveza sastoji u ispunjenju obveze kada je početak zastare od prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a ako se obveza sastoji u tome da dužnik nešto ne učini, propusti ili trpi tada se početak računa od prvog dana nakon što je dužnik postupio protivno obvezi. U RH je zabranjeno promijeniti rok zastare, te je isto tako zabranjeno odrediti da zastara neće teći kroz neko vrijeme. Zastaru treba razlikovati od prekluzije koja se primjenjuje kada je u zakonu određen rok za podnošenje tužbe ili za izvršenje određene radnje pod prijetnjom gubitka prava. Zastara nastupa kada protekne dovoljno vremena koje je propisano u zakonu za nastupanje zastare. Rokovi zastare u ZOO-u su određeni u mjesecima ili godinama. Opći zastarni rok iz ZOO-a je pet godina, a koji se primjenjuje uvijek kada nije propisan posebni rok nekim od drugih članaka ZOO-a ili u nekom drugom zakonu. Kod nekih tražbina kao što je to primjerice kod tražbine naknade štete postoje subjektivni i objektivni rokovi za računanje početka i trajanja zastarnog roka. Kod zastare je važno razlikovati zastoj od prekida zastare. Do zastoja zastare dolazi kad nastupe neke izvanjske i objektivne okolnosti koje su taksativno navedene u zakonu zbog koji zastara ne može početi teći ili zbog kojih prestaje teći na onoliko dugo dok ne otpadnu takve okolnosti. Kod zastoja zastare nakon što otpadnu razlozi zastoja, zastara se nastavlja računati u vremenu u kojemu se bila stala računati. Do prekida zastare dolazi bilo zbog radnje vjerovnika bilo zbog radnje dužnika, a koje su propisane zakonom da dovode do prekida zastare. Nakon što je došlo do prekida, zastara može početi teći samo iznova od trenutka priznanja duga od strane dužnika ili od trenutka okončanja spora povodom radnje vjerovnika.