Riječ pobačaj dolazi od latinske riječi abortus koja proizlazi iz „aboriri“ što znači propasti, umrijeti. Pobačaj kao medicinski postupak predstavlja izgon ili odstranjenje nerođenog djeteta iz maternice prije isteka 28 tjedna trudnoće. Namjerni pobačaj, koji je u mnogim zemljama zakonski opravdan temelji se na slobodnoj odluci majke ili na medicinskim razlozima. U Hrvatskoj je ozakonjen Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. koji se temelji na čl. 272. Ustava SRH: „Pravo čovjeka je da slobodno odlučuje o rađanju djece“. Ustav SRH, kao i država u kojoj je donesen, više ne postoje. Ustav Republike Hrvatske propisuje u čl. 21. st. 1. da svako ljudsko biće ima pravo na život. To je potaknulo pojedince i udruge da podnesu prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti ZZM-a s Ustavom RH. Stručnjaci s medicinskih fakulteta podastrijeli su Ustavnom sudu RH zaključak da ljudski život počinje začećem. Na temelju njihova mišljenja i odredbe čl.21. Ustava, pruža nam se zaključak da nerođeni i rođeni čovjek ima neotuđivo pravo na život. Unatoč tome, Ustavni sud je u veljači 2017. donio rješenje kojim ne prihvaća zahtjev za pokretanje postupka ocjene suglasnosti ZZM-a s Ustavom RH. Opravdao je svoju odluku činjenicom da ne postoji konsenzus među državama kada počinje život. Također , u odluci je navedeno da nerođeno dijete može uživati određenu pravnu zaštitu, ali ona ne može ugroziti ženino pravo na privatnost. U radu se kritizira rješenje Ustavnog suda jer stvara potkategorije ljudskih bića i dozira pravo na život. U Preambuli Konvencije o pravima djeteta iz 1989. stoji da je dijete zbog svoje nezrelosti i osjetljivosti potrebno posebne njege i skrbi, prije i poslije rođenja. U Obiteljskom zakonu piše da bračni parovi sporazumno odlučuju o rađanju djece. Navedene odredbe postavljaju pitanje hipokrizije, jer ako je dijete željeno učinit ćemo sve da ga zaštitimo, ako nije željeno, zagovarat ćemo njegovo usmrćenje pobačajem. Isto tako, ako je željeno, uključiti ćemo i oca u brigu o trudnoći , a ako dijete nije željeno, očeva prava i dužnosti bit će zanemareni. S jedne strane, on nema nikakvih sredstava da zaštiti svoje dijete, s druge strane pravni sustav nema mogućnost da ga pozove na odgovornost za dijete prije njegova rođenja. Pozvati oca djeteta na odgovornost moguće je samo nakon rođenja i to kroz obvezu uzdržavanja, što je nepravedno prema ocu, jer majka istu obvezu može izbjeći odlučivši se na pobačaj. Žene se odlučuju na pobačaj ponajviše jer nemaju potporu muškaraca, stoga se u ovom radu kao minimum morala zahtjeva proces obveznog savjetovanja prije odluke o pobačaju putem kojeg bi žena dobila stručne i nepristrane informacije o samom postupku i negativnim posljedicama pobačaja te mogućim alternativama kao što je posvajanje. U taj proces mora biti uključen i otac djeteta. Kao civilizirano društvo moramo ustrajati da se nerođeni život zakonski zaštiti od začeća do prirodne smrti, bez iznimki.