Potaknuta nedavnim događanjima u svijetu, ponovno je pokrenuta rasprava o sigurnosti i načinima borbe protiv terorizma. Iako prisutan od davnina, problem terorizma nikad dosad nije u potpunosti riješen. Još uvijek bez jedinstvene definicije, u moru sektorskih konvencija, raznih preporuka, odluka i drugih tzv. “soft law” instrumenata, s raspravama o priznavanju pravnog subjektiviteta terorističkim organizacijama, promjene u odnosima prema terorizmu i načinima vođenja „rata protiv terorizma“ te otvaranje mogućnosti ostvarivanja prava na samoobranu od strane ugroženih država po čl.51.Povelje Ujedinjenih naroda, još uvijek žive samo kroz rasprave stručnjaka kao teorije. Pošto Ujedinjeni narodni nikad nisu definirali terorizam kao agresiju, već je dosad Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda terorizam označavalo kao prijetnju miru u smislu čl. 39. Povelje koji otvara mogućnost primjene kolektivnih mjera iz članaka 41. i 42., bilo ekonomskih bilo neekonomskih, ali ne aktivira pravo na samoobranu zajamčeno čl.51. Povelje. Kolektivna sigurnost je intitucionalizirani mehanizam osiguranja mira oko kojeg su se sporazumijele države članice, ali zbog nedostataka i problema u praksi reakcija međunarodne zajednice krenula je u smjeru tzv. mirovnih operacija, koje iako nisu predviđene Poveljom, uz neke su razlike zadržale glavni cilj, a to je uspostavljanje i očuvanje mira i sigurnosti.