Ovaj rad bavi se temom javnog okupljanja u hrvatskom pravu. Od države koja regulira zakonima, pa sve do samih građana, koji kao predstavnici i nosioci ideje se koriste samim institutom javnog okupljanja. Povijesno gledajući, pravo na javno okupljanje prvi se puta javilo u 19. stoljeću, kada je ono stalo uz bok, tisku, i bilo jedino, ključno pravo, kojim se moglo komunicirati usprkos, teškoj politizaciji koja je proizašla iz naglih pomaka u industrijalizaciji i urbanizaciji u svijetu. Danas je pravo na javno okupljanje regulirano Ustavom, Zakonom o javnom okupljanju i Europska Konvencija. Pod mirnim okupljanjem i javnim prosvjedom podrazumijeva se svako organizirano okupljanje više od 20 ljudi, koje se održava radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva. Organizator mirnog okupljanja je fizička osoba koja temeljem odredbi zakona o javnom okupljanju, organizira tj. priprema, ustrojava i također nadzire održavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda. Voditelj mirnog okupljanja i javnog prosvjeda je osoba, određena od organizatora mirnog okupljanja i javnog prosvjeda, a dužnost joj je da nadzire mirno okupljanje i javni prosvjed, kao da i usmjerava rad redara. Pod javnim priredbama podrazumijeva se okupljanja koja su organizirana radi boljeg ostvarivanja prihoda u okviru registrirane djelatnosti, a koja, s obzirom na predmnijevani broj sudionika ili narav priredbe, kao i svrhu radi koje se priređuje, zahtijevaju poduzimanje posebnih sigurnosnih mjera i posebnu pozornost policijskih službenika. U druge oblike okupljanja ubrajaju se kulturološka, sportska, vjerska, gospodarska okupljanja. Rad razrađuje posebno svaku pojedinu cjelinu. U zaključku su ostavljena otvorena dva pitanja – komunikacija i prijava javnog okupljanja i mirnog prosvjeda. Bez obzira što je problematika javnog okupljanja i mirnih prosvjeda dobro razrađena, još uvijek postoji mjesta za napredak.