Arbitraža je način rješavanja spora pred arbitražnim sudom nedržavnim pravosudnim tijelom sastavljenim od jednog ili više stručnjaka kao sudaca, koji ovlaštenje za suđenje crpe neposredno iz ugovora o arbitraži. Ugovorom o arbitraži strane se obvezuju pristupiti rješavanju svoga spora na ugovoreni način te na poštivanje arbitrarnog pravorijeka koji je obvezujući za strane jednako kao i sudska odluka. Kada govorimo o arbitraži, temelj svega je ugovor o arbitraži koji se po svojoj prirodi temelji na suglasnosti strana da nastali spor ili buduće sporove podvrgnu rješavanju pred arbitražnim sudom. Stoga se učinci ugovora o arbitraži pružaju samo na strane ugovora, ne i na druge, te se u većini slučajeva strankama smatraju samo službene potpisnice ugovora o arbitraži. Temelj svega upravo jest suglasnost na kojoj počivaju arbitražni postupci, za razliku od sudskih postupaka, a problem nastaje onda kada se treća osoba, koja nije potpisala ugovor, nastoji pridružiti arbitražnom postupku ili pokrenuti ga protiv jedne strane ugovora. Postoji nekoliko pravnih osnova prema kojima i nepotpisnice mogu biti vezane ugovorom o arbitraži te se kao takve mogu smatrati stranama ugovora i bez njihova izričitog pristanka. Primjeri ovih osnova jesu: proboj pravne osobonosti društva (alter ego status), doktrina grupe društava, sukcesija, subrogacija, estoppel teorija, ugovor u korist treće strane, asignacija. One na sebi svojstven način objašnjavaju kako se učinci ugovora o arbitraži protežu i na nepotpisnice. Ovaj rad bavi se učinkom ugovora o arbitraži na društva koja nisu potpisnici ugovora o arbitraži problematizirajući pitanje pristanka, tj. suglasnosti kod arbitraže, a naglasak će biti stavljen na doktrinu grupe društava, analizirajući tu pravnu osnovu kroz niz slučajeva i argumentirajući njene prednosti i nedostatke. U kojoj mjeri će nepotpisnice biti vezane ugovorom o arbitraži jedno je od najsloženijih i najosjetljivijih pitanja arbitraže.