Na početku ere svemirskog prava UN-ov Odbor za miroljubivu uporabu svemira pridonio je stvaranju pet temeljnih međunarodnih ugovora, među kojima je Konvencija o međunarodnoj odgovornosti za štetu koju prouzroče svemirski objekti najznačajniji dokument upravo za tu domenu odgovornosti. U Konvenciji su usvojene dvije vrste odgovornosti, a to su objektivna odgovornost i odgovornost na temelju krivnje. Odgovornost pada na državu lansiranja, koja je definirana kao država koja lansira ili omogućuje lansiranje svemirskog objekta ili država s čijeg je područja ili uređaja lansiran svemirski objekt. Konvencija o odgovornosti utvrđuje tko ima pravo i na koji način u određenim vremenskim rokovima podnijeti zahtjev za naknadom i tako formalizirati proces rješavanja spora. Prvi slučaj u kojem je došlo do podnošenja međunarodnog zahtjeva za naknadu štete na temelju Konvencije o odgovornosti je bio slučaj Cosmos 954. Na primjeru sustava Galilea možemo vidjeti na koje bi se načine danas moglo riješiti pitanje odgovornosti u međunarodnom pravu. Do danas nije izrađen ni usvojen ugovor kojim bi se problem svemirskog otpada regulirao na međunarodnoj razini. Za uvođenje novih mjera smanjivanja svemirskog otpada trebala bi postojati jača suradnja država na međunarodnoj razini i stvaranje obveznih i strožih pravila regulacija. Do 2011. zabilježeno je šezdeset država korisnika svemirskog prostora. Budući da se povećava broj privatnih subjekata koji komercijaliziraju svemirske aktivnosti, primjerice pojava tzv. svemirskog turizma, sve su jači razlozi zbog kojih bi međunarodna zajednica trebala poduzeti korake u reviziji Konvencije o odgovornosti ili donijeti nova međunarodna pravila.