Abstract | Pitanje izbjeglica u suvremeno doba postaje sve aktualnije i eksponiranije, no problem i prva rješenja zaštite izbjeglica se pojavljuju se nakon Prvog svjetskog rata. U ovom radu izložena je i interpretirana definicija izbjeglica sadržana u odredbi članka 1. Konvencije o pravnom položaju izbjeglica iz 1951., kao i razlozi na kojima se temelji progon. Iako se definiranje pojma izbjeglica može činiti kao uzaludan i suviše naporan posao prilikom kojeg zanemarujemo primarnu zadaću, a to je pomoć ljudima koji se nalaze u opasnosti, ono je neizostavna potreba za pravilno funkcioniranje izbjegličkog sustava. Kao ključ ostvarenja izbjegličkih prava u radu, a mogli bismo reći i temeljna norma međunarodnog izbjegličkog prava, predstavljeno je načelo non-refoulemet čija definicija, polje djelovanja i iznimke zaokupljaju središnji dio rada. Također, u radu je izložena usporedba načela non-refoulement s različitim non-entrée politikama, izručenjem i protjerivanjem, te u kakvom su oni odnosu prema navedenom načelu i u kojoj mjeri non-refoulemet ima utjecaj na njih. U radu je, isto tako, obrađeno pitanje je li načelo non-refoulemet postalo ius cogens normom, te kako prihvaćanje takve ideje za sobom povlači i zahtjev da se opseg iznimaka od načela non-refoulemet mora u ozbiljnoj mjeri ograničiti kako bi se očuvali i temeljni karakter načela non-refoulement, ali i integritet temeljnih prava koja se nalaze u pozadini samog načela. Jasno je da će vlasti država pokušati na različite načine izbjeći dolazak izbjeglica, jer izbjeglice predstavljaju iznimno financijsko opterećenje za države, pa će u budućnosti biti vrlo važno postaviti jasnije i jače granice državama kada se radi o odstupanju od načela non-refoulement, bilo da su u pitanju iznimke, bilo da se radi o različitim politikama koje države provode. Cilj mora biti jasan, a to je isključiti mogućnost prebacivanja odgovornosti među državama, smanjiti mogućnost manipulacije temeljnim normama međunarodnog prava i pružiti zaštitu onima kojima je ona najpotrebnija. |