Član uprave društva nije tipičan radnik unatoč tome što ga društvo zapošljava. On je i sam, ujedno, na neki način poslodavac koji vodi poslove društva i organizacijski je nadređen drugim radnicima društva. Da bi član uprave mogao djelovati, osim imenovanja na tu poziciju, treba ugovorom s društvom urediti međusobna prava i obveze. Ugovor o radu je jedna od mogućnosti uređenja tog odnosa. Problem u primjeni tog ugovora na odnos člana uprave i društva jest u tome da je svrha zakonodavnog uređenja radnog odnosa bila zaštiti radnika kao slabiju stranku radnog odnosa, ali kod odnosa člana uprave i društva toga zapravo nema. Član uprave je u jednu ruku radnik, ali ujedno i poslodavac jer on vodi poslovanje društva i nadređen je ostalim zaposlenicima. Samim time upitno je uređenje tog odnosa ugovorom radnog prava. Kao druga opcija uređenja tog odnosa primjenjuje se ugovor obveznog prava koji omogućuje veliku slobodu ugovaranja, a u praksi se taj ugovora često naziva menadžerskim ugovorom. Menadžerski ugovor se ponajviše razvio iz prakse stranaka, a sve više se upotrebljava i prepoznaje kao prikladnija opcija od ugovora o radu za uređenje odnosa člana uprave i društva. On ne polazi od postavke ugovorne nejednakosti stranaka i ne veže na sebe automatsku primjenu odredaba Zakona o radu, već omogućuje strankama da svoj odnos urede u potpunosti sukladno vlastitim potrebama. Oni tako mogu ugovoriti i primjenu pojedinih odredaba Zakona o radu ako to odgovara uređenju njihovog odnosa, a u svakom slučaju mogu ugovoriti sve što nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.