U hrvatskom kaznenom pravu još nije presječen gordijski čvor pravne naravi zastare te postoje mnoge diskrepancije u kaznenoj teoriji i praksi oko ovog pitanja. Ustavni sud Republike Hrvatske se u svojoj Odluci U-III-4149/2014 i Rješenju U-I-2094/2016 samo dotakao pitanja pravne naravi. Primijetio je da u suvremenoj hrvatskoj kaznenopravnoj teoriji prevladava stajalište o zastari kao mješovitom institutu u kojem dominiraju procesni elementi. Osobno, stajališta sam da je zastara mješoviti institut u kojem dominiraju supstantivni elementi. Pandorina kutija se otvorila 2010. godine kada su usvojene ustavne promjene. U članku 31. stavku 4. Ustava Republike Hrvatske je propisano nezastarijevanje kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Svoju konkretizaciju, ustavne promjene dobivaju donošenjem Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela počinjenih u procesu pretvorbe i privatizacije. Ratio ustavnih promjena je bilo ispravljanje „tranzicijske pravde“ i oduzimanje nezakonito stečene imovinske koristi svima koji su se okoristili ratnim stanjem i slabostima hrvatskog pravosuđa u devedesetim godinama 20. stoljeća. Međutim, u hrvatskoj građanskoj i znanstvenoj javnosti javile su se polemike oko opravdanosti instituta nezastarijevanja jer se negira pravna sigurnost, vladavina prava i načelo zakonitosti kao derivat prethodna dva načela te načelo učinkovitosti. Kulminacija polemika dogodila se donošenjem Odluke U-III-4149/2014, takozvani predmet Hypo, gdje je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku o nemogućnosti „retroaktivnog oživljavanja kaznenog progona“ u slučajevima kada je zastara već nastupila. U radu je obrađena trihotomija pravne naravi zastare, analizirana europska i hrvatska sudska praksa s posebnim osvrtom na predmet Hypo u opsegu koji se tiče instituta zastare.