Cilj ovog rada jest prikazati problematiku europskog uhidbenog naloga u pogledu presude Europskog suda pravde u spojenim predmetima C-404/15 i C-659/15 Aranyosi i Căldăraru. Navedenom presudom Sud EU napravio je zaokret u dosadašnjoj praksi odredivši da u slučaju stvarnog rizika od mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u državi izdavanja, pravosudno tijelo izvršenja može u konačnici odbiti predaju tražene osobe. Time je Sud EU otvorio prostor povredi temeljnih ljudskih prava kao potencijalnom razlogu za odbijanje europskog uhidbenog naloga te uspostavio ravnotežu između učinkovitosti sustava europskog uhidbenog naloga te potrebe zaštite temeljnih ljudskih prava. U pisanju rada koristila se raznovrsna literatura, počevši od zakonskih tekstova, normativnih akata Europske unije, pa sve do znanstvenih članaka i knjiga kroz koju je objedinjena ova tema. Proučena je praksa Suda EU, ali i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, čije su presude od važnosti za ovu temu iznesene u radu. Rad je podjeljen u nekoliko segmenata i polazi od uvodnog izlaganja o načelima uzajamnog povjerenja i priznavanja kao temeljima pravosudne suradnje u kaznenim stvarima unutar EU. Nakon toga iznosi se praksa Suda EU prije donošenja presude Aranyosi i Căldăraru, da bi potom uslijedila analiza i kritički osvrt na navedenu presudu. Na kraju rada iznose se određene presude Suda EU koje se smatraju nastavkom započetog dijaloga između Suda EU i nacionalnih sudova te normativni okvir hrvatskog zakonodavstva i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske.