Ugovor o doživotnom uzdržavanju tek je izradom i stupanjem na snagu ZOO-a/05 dobio potvrdu da zaista je obveznopravni ugovor, obzirom da je prijašnjim uređenjem (ZN/55) prividno imao nasljedni odnosno paranasljedni karakter. Sadržaj ugovora o doživotnom uzdržavanju vidljiv je iz same zakonske definicije, međutim glavno obilježje je upravo aleatornost i to uglavnom što se tiče položaja davatelja uzdržavanja. Uz aleatornost, ugovor o doživotnom uzdržavanju je i dvostranoobvezan, konsenzualan, strogo formalan i naplatan ugovor. Iako nije podrobno uređeno zakonom, postoji mogućnost da se ugovor o doživotnom uzdržavanju ugovori u korist treće osobe, što može dovesti do potencijalnih pravnih problema, prvenstveno zbog pitanja trenutka prelaska imovine na davatelja uzdržavanja. Zakon ne govori ništa o sadržaju obveza obiju ugovornih strana, pa se može zaključiti da one same ugovaraju svoje obveze, pa tako se najčešće davatelj uzdržavanja obvezuje pružati svakodnevnu pomoć i njegu primjerice u obliku nabavljanja namirnica ili vođenja na zdravstvene preglede, dok se primatelj uzdržavanja obvezuje nakon smrti prenijeti imovinu na davatelja uzdržavanja. Kako bi ugovor o doživotnom uzdržavanju mogao nastati, potrebno je da se ispune formalne pretpostavke odnosno pisani oblik te ovjera ugovora od suca ili javnog bilježnika. Prijenos imovine za sobom povlači nekoliko posljedica. Prvenstveno, u zemljišnim knjigama uknjižuje se vlasništvo davatelja uzdržavanja nad ugovorenom imovinom, zatim davatelj uzdržavanja pod određenim pretpostavkama ima pravo na porezne olakšice te u konačnici smanjenje opsega ostavine primatelja uzdržavanja što znači da imovinu koja je prenesena na davatelja uzdržavanja ne mogu naslijediti primateljevi nasljednici. Ovim radom obrađeni su još poneki zanimljivi učinci samog ugovora, kao što su slučaj smrti davatelja uzdržavanja prije smrti primatelja uzdržavanja, pitanje odgovornosti davatelja uzdržavanja za primateljeve dugove te problem nemoralnih ugovora o doživotnom uzdržavanju.