Pravo na život jest središnje pravo unutar kataloga konvencijskih prava, kojeg prate i zabrana mučenja, zabrana ropstva te pravo na slobodu. U radu se razmatra pravo na život kroz članak 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, Konvencija je najstariji i najučinkovitiji instrument zaštite ljudskih prava, što je posebno vidljivo iz njezinog nadzornog mehanizma ustanovljenog kroz Europski sud za ljudska prava. Upravo ću kroz presude Europskog suda, koje za Republiku Hrvatsku kao članicu Vijeća Europe imaju obvezujući učinak, razmotriti sve što obuvaća članak 2. Konvencije. Dakle, konvencijski okvir prava na život, stacioniran je u članku 2. Konvencije, prema kojemu je fundamentalno pravo zaštićeno zakonom te nitko ne smije biti namjerno lišen života, osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koja je ta kazna predviđena. Nadalje, dopušteno je i lišenje života proizašlo iz uporabe sile koja je bila nužno potrebna pri obrani osoba od protupravnog nasilja, pri zakonitom uhićenju ili sprječavanju bijega osoba zakonito lišenih slobode te radi suzbijanja pobune ili ustanka. Navedeni članak, zajedno s člankom 3. predstavlja jednu od temeljnih vrijednosti demokratskih društava, s tom razlikom što pravo na život nije apsolutno pravo. To potvrđuju brojna ograničenja ovog prava predviđena u članku 2. Konvencije, iako neki smatraju da ograničenja ne ukidaju svojstvo tog prava da bude apsolutno, već ga samo relativiziraju. Usprkos negativnom aspektu, Konvencija na prvome mjestu navodi pravo na život, a kršenje navedenog prava, smatra se najtežom povredom Konvencije. Iako se članak 2. Konvencije sastoji od samo 2 stavka i kao takav čini “siromašnim”, on ima puno dublje značenje koje obuhvaća pitanje smrtne kazne, eutanazije, pobačaja, uporabe sile od strane policije, kao i uporabe sile u međunarodnom ratnom pravu. Upravo se navedena pitanja detaljnije analiziraju u radu.