Posebnu dokaznu radnju nadzora i tehničkog snimanja odlučio sam u radu prezentirati kroz nacionalno zakonodavstvo i utjecaj europskih okolnosti. Iako je hrvatski zakonodavac samostalno unosio u Zakon o kaznenom postupku ovu mjeru bez pritiska europskih institucija, nedvojbeno je da su na njenu provedbu, oblik i sadržaj utjecala zakonodavstva okolnih zemalja. Pristupanjem Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europski sud za ljudska prava postao je nadležan ispitivati jesu li odluke domaćih sudova u skladu s odredbama Konvencije što je za posljedicu imalo da su se pred njime javljali predmeti u kojima je sporna bila provedba nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora. U tim predmetima Europski sud nije samo ocjenjivao je li pojedina konvencijska odredba povrijeđena već je i izrazio stajalište o načinu na koji postupaju domaća tijela kaznenog progona te o praksi koju su postavili domaći sudovi, a koja nije u potpunosti u skladu s načelima kojima bi se ta tijela trebala voditi prilikom provedbe mjere koja dovodi u pitanje pravo na nepovredivost privatnog života. Pravo na obranu okrivljenika u kazenom postupku primjenom ove mjere dovedena je u pitanje jer efikasnost obrane ne može biti u potpunosti osigurana u situaciji kada je komunikacija branitelja s okrivljenikom predmet nadzora, iz tog razloga potrebno je takve podatke i informacije zaštiti svojevrsnim izuzetkom od mjere te osigurati da se oni ne upotrebljavaju u kaznenom postupku, a okrivljeniku dopustiti slobodan prijenos podataka branitelju bez straha od mogućih presretanja u komunikacijskom kanalu. Sve navedeno u većoj ili manjoj mjeri osigurano je okrivljeniku, ili je barem pokušano, a s ciljem kako bi se pronašala ravnoteža između javnog interesa procesuiranja počinitelja kaznenih djela te privatnog interesa zaštite ustavnih i konvencijskih temeljnih prava čovjeka.