U ovom diplomskom radu obrađuje se tema slobode govora i povrede časti i ugleda. Sloboda govora je pravo izražavanja vlastitih stajališta i razmišljanja. Za razliku od slobode misli i mišljenja, nije apsolutna i bezuvjetna, nego podlježe određenim ograničenjima. Europska Konvencija za zaštitu ljuskih prava i temeljnih sloboda člankom 10. stavkom 1. propisuje da “svatko ima pravo na slobodu izražavanja, to pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice”. Čast je uređena kao subjektivno pravo svakog čovjeka na osobni osjećaj vrijednosti. Ugled je priznanje ljudskog dostojanstva od strane drugih u društvu. Temeljni oblici povrede časti i ugleda su uvrede, kleveta i sramoćenje. Za povredu časti i ugleda moguće je odgovarati u okviru kaznenog postupka i građanskog postupka za naknadu štete. Sloboda medija je jedna od temeljnih sloboda u demokratskim društvima, zaštita slobode medija jamči se ustavom, zakonima i međunarodnim deklaracijama. Na temelju suvremene pravne teorije možemo zaključiti da postoje tri osnovne grupe javnih osoba. Prvu grupu čine javni dužnosnici, odnosno osobe koje su članovi vlada, parlamenata, koje su izabrane ili imenovane u tijelima javne vlasti te razni dužnosnici i visoki službenici i političari. Drugu grupu javnih osoba čine tzv. “slavne osobe”. Treću grupu čine relativno javne osobe, odnosno osobe koje su javnosti inače nepoznate, ali zbog svojeg ativnog učešća u određenim društvenim kontroverzama i raspravama ili sudjelovanjem u određenom javnom događaju opravdano postaju poznate široj javnosti. ESLJP procjenjuje jesu li nacionalni sudovi pravilno primjenili pravo i je li doslo do prekoračenja njihove ovlasti i povrede članka 10. EKLJP-a. Na temelju svega navedenog možemo zaključiti da kada se radi o javnim osobama one moraju trpjeti određeno suženje svojeg prava na privatnost.