Ugovori o iskorištavanju brodova su najznačajniji dio plovidbenog prava budući da s ekonomskog i pravnog gledišta materija plovidbenog prava je upravo dio koji se odnosi na iskorištavanje brodova. Ono što se pokazalo kao posebno zahtjevno, vezano uz te ugovore kako u teoriji tako i u praksi, je pitanje njihove sistematizacije. Osnove sistematizacije ugovora o iskorištavanju brodova nalazimo u rimskom pravu koje ugovore dijeli u dvije osnovne grupe: locatio navis i locatio operis. Kriterij te podjele je pravna priroda tih ugovora, a upravo je pravna priroda ugovora kamen spoticanja u sistematizaciji ugovora o iskorištavanju brodova. Suvremena prava osnovu sistematizacije ugovora o iskorištavanju brodova imaju u rimskom pravu i polaze od podjele ugovora na locatio navis i locatio operis, ali takva jednostavna podjela nije mogla zadovoljiti kompleksnost odnosa te materije uslijed razvoja prijevoza kao posebne djelatnosti i njegova odvajanja od trgovine. U pravnoj teoriji bilo je stoga više pokušaja da se dođe do sistematizacije ugovora o iskorištavanju brodova koja bi zadovoljila te potrebe, a među njima se istakla Abbotova podjela na koju se oslanja kontinentalna teorija. Abbotova podjela razlikuje tri ugovora: davanje u zakup broda, davanje na korištenje broda zajedno s zapovjednikom i posadom, i prijevoz trećih osoba. Hravatsko pravo, kao pravo koje spada u kontinentalni pravni krug, temelji sistematizaciju ugovora o iskorištavanju brodova na zakonu. Prvi zakon koji je uređivao pitanje sistematizacije tih ugovora na našem području bio je „Zakon o ugovorima o iskorištavanju pomorskoh brodova“ iz 1959.god. koji vrijedi za područje bivše FNRJ u čijem je sastavu bila i Republika Hrvatska. Sistematizacija ugovora koja je u tom zakonu iznesena izrađena je od strane Jadranskog instituta JAZU-a u Zagrebu. Tu sistematizaciju preuzeo je „Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi“ iz 1977.god. Zakon iz 1977.god. ugovore o iskorištavanju brodova dijeli u dvije osnovne grupe: „ugovore o pomorskom plovidbenom poslu“ i „zakup broda“, a osnova podjele je pravna priroda tih ugovora. Nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske donesen je novi Pomorski zakonik iz 1994.god. koji preuzima rješenja iz 1977.god. i razlikuje: uporabnu pogodbu (locatio conducti rei) koju naziva „ugovor o zakupu broda“ i ugovor o djelu (locatio conducti operis) koji naziva „ugovor o plovidbenom poslu“. Deset godina nakon njegovog donošenja donesen je 2004.god. novi zakon koji u cijelosti zadržava rješenja iz 1994.god. i u odnosu na taj zakon čini samo terminološke promjene u svrhu usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s međunarodnim konvencijama. Unutar „ugovora o pomorskom plovidbenom poslu“ razlikuju se četri tipa ugovora a osnova razlikovanja je činidba na koju se brodar obvezuje. Posebna pažnja tu je posvećena ugovorima o prijevozu stvari koji se dijele na dvije podgrupe: „brodarske ugovore“ i „ugovore o prijevozu pojedinih stvari“. Ono što se javlja u praksi kao problem, vezano uz sistematizaciju ugovora o iskorištavanju brodova je potreba razlikovanja „brodarskog ugovora na vrijeme za cijeli brod“ (time charter) i „ugovora o zakupu broda“. Temeljna razlika tih ugovora je što kod „ugovora o zakupu broda“ potpunu upravu nad brodom preuzima zakupoprimatelj, a kod „brodarskog ugovora na vrijeme za cijeli brod“ upravu zadržava brodovlasnik. Po našem zakonu brod se u zakup predaje bez posade i zapovjednika (bareboat) osim ako nije drugačije ugovoreno. U slučaju kada se brod u zakup predaje s posadom i zapovjednikom, zakupoprimatelj ima pravo davati naloge posadi i zapovjedniku, ali ima pravo i da ih promjeni. Radi boljeg razlikovanja kada se brod u zakup predaje s posadom i zapovjednikom, takav ugovor treba nazvati „charter by demise“.