Zbog svoje gospodarske važnosti, rasprostranjenosti i veze s nizom drugih djelatnosti, ugovor o građenju se samostalno regulira i izdvaja od ugovora o djelu, a posebno se u vezi sa sklapanjem tog ugovora pored obveznopravnih donose i upravnopravni propisi. Jedna od temeljnih karakteristika ugovora o građenju jest da ti ugovori prolaze kroz stalan dinamičan razvoj u pogledu vrste i opsega preuzetih radova, načina financiranja te povećanja broja sudionika. Ugovori o građenju mogu biti „klasični“ ugovori o građenju jednostavnijih objekata ili ugovori čiji je opseg bitno širi. Naime, ugovori o građenju posljednjih su se desetljeća razvili u složene ugovore kojima se postiže izgradnja kompletnih postrojenja kod kojih se zajedno izvode radovi građenja, isporuke opreme i vođenje isporučenih postrojenja. Pravni odnosi iz ugovora o građenju i ugovora sklopljenih u vezi s građenjem su činjenično i pravno složeni, a sudska praksa iz ovoga područja je raznovrsna. Cilj ovog rada je prikazati stanje zakonodavstva u području ugovora o građenju, prvenstveno odgovornosti izvođača radova prema naručitelju. Uvodno se obrađuju pravni izvori, zatim se obrađuje pojam ugovora o građenju i njegova pravna narav kao i sastojci, s posebnim osvrtom na subjekte i njihova prava i obveze. Potom slijedi obrađivanje cjeline koja se odnosi na područje odgovornosti za nedostatke građevine i na kraju se izlažu posebnosti ugovora o građenju s odredbom „ključ u ruke“.