Poduzetnički ugovori jedno su od sredstava putem kojih se pravno samostalna društva mogu povezati. Uređeni su Zakonom o trgovačkim društvima, koji ih poradi njihove važnosti za gospodarski život, te njihova utjecaja na društvo, njegove članove i vjerovnike, vrlo iscrpno uređuje, počev od pretpostavki za sklapanje, izmjenu i prestanak, pa do zaštite i osiguranja svih osoba koje mogu biti zainteresirane za činjenicu postojanja poduzetničkog ugovora. Najvažniji tip poduzetničkog ugovora je ugovor o vođenju poslova društva, kojim se toliko značajno zadire u autonomiju društva i uobičajene ovlasti organa u društvu, da se propisuje poseban režim ovlasti i odgovornosti iz ugovora o vođenju poslova društva. Načelno se razlikuju dvije skupine poduzetničkih ugovora: organizacijski i ostali poduzetnički ugovori; ovisno o tome prevladavaju li u njima organizacijski ili obveznopravni elementi. Propisivanje dvije grupe ugovora prima facie govori o njihovom različitom stupnju važnosti, što se kasnije potvrđuje uređenjem posebnog režima osiguranja društva, vjerovnika i vanjskih dioničara povodom postojanja organizacijskih poduzetničkih ugovora. Unatoč zajedničkim odredbama za obje grupe, koje se tiču sklapanja, izmjene i prestanka poduzetničkih ugovora, razvidno je da ugovor o vođenju poslova društva i ugovor o prijenosu cijele dobiti imaju posebno mjesto među poduzetničkim ugovorima. Čak i unutar organizacijskih ugovora, ugovor o vođenju poslova društva ima prvenstvo radi svojih pravnih učinaka. On je osnova ugovornog koncerna, koji je toliko važan da se posebno uređuje nasuprot faktičnom koncernu.