Odgovornost za materijalne nedostatke je institut obveznoga prava uređen u Zakonu o obveznim odnosima. Odgovornost za materijalne nedostatke služi stvarnom pojačanju obveznopravnog odnosa. U pravilu, odgovornost za materijalne nedostatke prirodan je sastojak ugovora o kupoprodaji pa je, slijedom toga, i uređen u tome dijelu ZOO-a. No, ta se pravila primjenjuju i na sve ostale naplatne ugovore ako za neki pojedini ugovor nije u ZOO-u drukčije određeno. Iz odgovornosti za materijalne nedostatke tako kupcu na raspolaganju stoji nekoliko mogućnosti: zamjena ili popravak stvari, razmjerno sniženje cijene ili raskid ugovora. Institut odgovornosti za materijalne nedostatke uređen je pravilima ZOO-a. Odredbe odgovornosti za materijalne nedostatke koje nalazimo u ZOO-u pisane su pod utjecajem ZOO/78 ali i Direktive 1999/44. Direktiva 1999/44 odnosi se na potrošačke ugovore, međutim ona je u hrvatskome zakonodavstvu uzdignuta na razinu općeg pravila, te se njene odredbe primjenjuju na sve ugovore, tj. kako na potrošačke, tako i na građanskopravne i trgovačke. U ovome trenutku posebno je zanimljivo to što se hrvatsko zakonodavstvo treba uskladiti s Direktivom 2019/771 koja donosi neke novosti u pogledu instituta odgovornosti za materijalne nedostatke. Te novosti se u prvome redu odnose na harmonizaciju na razini Europske unije pravila o zahtjevima u pogledu usklađenosti robe, pravnim lijekovima dostupnim potrošačima u slučaju neusklađenosti robe s ugovorom te glavnim načinima njihova ostvarivanja i povećanju zaštite potrošača. Kao što je to slučaj s Direktivom 1999/44, i ova se Direktiva 2019/771 odnosi samo na potrošačke ugovore.