Još od početka stvaranja profesionalne uprave prepoznata je važnost obrazovanja upravnog osoblja. Danas je upravno obrazovanje zaista neizostavan element brige za javnu upravu u ostvarivanju njezinih društvenih funkcija. U radu je prikazano kako hrvatska ima zanimljivu povijest upravnog obrazovanja još od 18. stoljeća u sklopu Habsburške monarhije. Ovo se obrazovanje odvijalo u sklopu Pravnog fakulteta pod njegovim različitim nazivima kako su se mijenjali kroz povijest, a samo je dvanaest godina (1956-1968.) hrvatska imala samostalnu visokoobrazovnu instituciju za javnu upravu (Visoka škola za javnu upravu) koja je naposljetku također integrirana sa Pravnim fakultetom. Tako ni dan danas, unatoč dugom kontinuitetu upravnog obrazovanja u Hrvatskoj, nije osnovan posebni fakultet za javnu upravu nego različiti stručni upravni studiji ostaju u sklopu drugih fakulteta. U skladu s tradicionalnom vezom prava i uprave, glavni upravni studiji u četiri najveća grada odvijaju se na pravnim fakultetima. Takva situacija nije pogodna sa stajališta potrebe da se upravna struka u Hrvatskoj afirmira i prepozna kao posebna struka/profesija. Korak naprijed u upravnom obrazovanju svakako čini sve jače naglašavanje multidisciplinarnosti programa upravnih studija kao i uspostava specijalističkih diplomskih studija za javnu upravu na četiri fakulteta u Hrvatskoj. Ipak, vertikalno prohodni sveučilišni programi nisu uspostavljeni i treba raditi na tome da se diplomantima specijalističkih studija omogući i poslijediplomsko obrazovanje. Svrha upravnog obrazovanja je da opskrbljuje javnu upravu kvalitetnim kadrovima, da stvara upravne generaliste koji će onda razvijati svoju karijeru u javnoj upravi i biti sposobni odgovoriti na suvremene probleme s kojima se javna uprava mora nositi. Jedna od pretpostavki ovakvog razvoja je da upravni generalisti budu prepoznati kao posebna kategorija obrazovanih ljudi koji su potrebni javnoj upravi. Stoga treba značajno više raditi na afirmaciji i promidžbi upravne struke u Hrvatskoj. Također, kako bi upravni generalisti zaista mogli ispunjavati svoju svrhu kad jednom krenu raditi u javnoj upravi, trebalo bi depolitizirati što veći broj položaja u upravi. U suprotnom, moguće je da veliki broj (posebno visokih) položaja u upravi ostane izvan dosega upravnih generalista odnosno da ih zauzmu ljudi koji nisu sposobni nositi se sa složenom upravnom problematikom. Da bi se ove pretpostavke ispunile, potrebna je značajna politička volja i pokroviteljstvo samog vrha političke vlasti. Kako će se stvari razvijati u tom pogledu, to ostaje za vidjeti.