Izmjenama i dopunama ZTD-a iz 2003. godine u hrvatski pravni sustav uveden je institut squeeze out – prijenos dionica manjinskih dioničara – kojim se oni isključuju iz društva. Pomoću tog instituta, glavni dioničar, a to je onaj kojem pripada 95% temeljnog kapitala društva, dobiva mogućnost (pravo, ne i obvezu) “prisilnog” otkupa dionica preostalih manjinskih dioničara, ali mora obeštetiti manjinske dioničare – isplatom primjerene otpremnine. Što se tiče samog cilja i realizacije unesenih odredbi o squeeze out-u u ZTD, statusnopravni cilj isključenja manjinskih dioničara je dioničko društvo sa samo jednim dioničarem, dok je stjecanje potpunog nadzora u društvu od strane glavnog dioničara gospodarski cilj squeeze out-a Budući da se radi o vrlo osjetljivom institutu po pitanju zaštite prava manjinskih dioničara, ZTD je propisao vrlo stroge uvjete za sam proces prijenosa dionica na glavnog dioničara kao i uvjete isplate otpremnine kao pravedne naknade manjinskim dioničarima za njihovo prisilno oduzimanje. Osnovni uvjeti u tom smislu regulirani su člancima 300.f – 300.k ZTD-a Squeeze out institut proizveo je velika nezadovoljstva i pobune od strane manjinskih dioničara koji su smatrali kako im se krše Ustavom zajamčena prava na nepovredivost vlasništva. Međutim, Ustavni sud je u više navrata, odlučivajući o ustavnosti odredaba ZTD-a, odlučio kako udio u temeljnom kapitalu društva koji se izražava u dionicama nije pravo vlasništva u smislu ustavne odredbe već je riječ o utjelovljenju članstva pa je tako odbacio sve zahtjeve neustavnosti odredaba o squeeze out-u. Što se tiče odnosa squeeze out-a prema ostalim srodnim institutima u pravu društava, moglo bi se reći da je ono najsličnije institutu priključenja, a do primjene oba instituta dolazi nakon što se ostvare zakonom propisane pretpostavke. Sličnosti se vide u postojanju minimalnog udjela u temeljnom kapitalu društva koji iznosi 95%, revizorskoj kontroli visine otpremnine određene od strane glavnog društva, sudskom preispitivanju primjerenosti otpremnine, zahtjevima te rokovima u kojima se ti zahtjevi mogu staviti pred sud. Gledajući iz položaja većinskih dioničara, mnogo je prednosti za istiskivanje manjinskih dioničara – bilo squeeze out-om, bilo priključenjem, bilo na ostale načine. Potpuna kontrola većinskih dioničara, izbjegavanje konflikata od strane manjinskih dioničara suvlasnika udjela društva, veća cijena udjela na tržištu koja se postiže 100%-tnim vlasništvom društva samo su neke od pogodnosti koje će pripasti većinskom dioničaru nakon provedenog postupka prijenosa dionica manjinskih dioničara. U cijelom tom procesu, moglo bi se reći da je za većinskog dioničara najveći izazov upravo određivanje visine otpremnine, što je ujedno i najvažnije pitanje za manjinske dioničare. Budući da nije sporno kako će do prijenosa manjinskih dioničara doći ukoliko većinski dioničar ispuni zakonske pretpostavke, u cijelom postupku vrlo je važno zakonito postupanje svih uključenih aktera, a najveći teret, ukoliko dođe do određenih nepravilnosti, na kraju će snositi sud.