Nasljedno pravo je ovlaštenje neke osobe da stupi u građansko pravne odnose umrloga. Nasljedno pravo se sastoji od dva dijela, a to su zakonsko nasljedno pravo i oporučno nasljedno pravo. Unutar zakonskog nasljednog prava postoji nužno nasljedno pravo. Nužno nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se određuje krug osoba kojima je oporučitelj dužan ostaviti određeni dio svoje imovine. Na taj se način štite opravdani interesi članova uže obitelji, kada se i protiv volje ostavitelja ograničava opseg njegovog oporučnog raspolaganja imovinom, priznanjem prava nužnim nasljednicima. Pravo nužnog nasljednika definirano je u Zakonu o nasljeđivanju. Postoje apsolutni i relativni nužni nasljednici, a razlikuju se prema redu nasljeđivanja. Također, bitna razlika među njima je i dio ostavine koji dobivaju. Za apsolutne nužne nasljednike on iznosi 1/2 zakonskog dijela, a za relativne nužne nasljednike iznosi 1/3 zakonskog dijela. Nužne nasljednike je moguće isključiti iz ostavine ili ih lišiti njihovog nužnog dijela prema striktnim propisima nasljednog prava. Jasno je definirano što sve ulazi u ostavinu, odnosno u ostavinsku aktivu i pasivu. Da bi se izračunala čista vrijednost ostavine, potrebno je od aktive oduzeti pasivu. Sud nikad ne pazi na nužne nasljednike po službenoj dužnosti, nego oni moraju podnijeti zahtjev u obliku tužbe. Svoja prava ostvaruju u parničnom postupku. Na kraju rada, možemo vidjeti upotrebu instituta nužnog nasljednika na stvarnom predmetu i da li postoji oporezivanje u nužnom nasljednom pravu.