| Abstract | Ugovor o darovanju (lat. donatio) kao ugovor građanskog obveznog prava jedan je od najučestalije korištenih ugovora u praksi. Najčešće ga vežemo uz osobne životne odnose, a pobude koje dovode do darovanja mogu biti različite. To su uglavnom pobude proizašle iz obiteljskih, prijateljskih ili emotivnih odnosa, ali darovanje je kao izraz plemenitih namjera moguće i u poslovnim odnosima te bilo kojoj drugoj vrsti odnosa. Osim što je darovanje izraz plemenitih namjera, njime se ujedno izražava pažnja i zahvalnost darovatelja prema obdareniku. S obzirom da je besplatnost bitna karakteristika darovanja jer darovatelj obdareniku (primatelju dara) dobrovoljno i besplatno (bez protučinidbe) namjenjuje neku imovinsku korist, čime se istovremeno smanjuje imovina darovatelja, a povećava imovina obdarenika, važno je napomenuti da, osim u plemenite svrhe, ovaj ugovor se danas sve češće koristi i s namjerom da se oštete vjerovnici darovatelja ili njegovi nužni nasljednici, a moguće su i druge zlouporabe tog instituta.
Specifičnost instituta darovanja je njegov povijesni razvitak, osobito u rimskom pravu. Razvitak darovanja bio je specifičan i veoma složen u usporedbi sa ostalim obveznopravnim ugovorima. Naime, u odnosu na ostale temeljne ugovore obveznog prava, ugovor o darovanju u rimskom pravu dugo vremena nije postojao kao samostalan pravni posao. Kao samostalan pravni posao pojavljuje se tek početkom IV. stoljeća, a dotada se njegova svrha ostvarivala drugim pravnim poslovima, osobito prenošenjem vlasništva, ustupanjem tražbine i oprostom duga. S obzirom da ugovor o darovanju u rimskom pravu nije stekao toliko čvrstu i cjelovitu normativnu uređenost kao ostali obveznopravni ugovori, ta razlika odrazila se i na suvremenu regulaciju darovanja tako da modemi građanski zakonici međusobno sadrže veće razlike u pogledu uređenja tog instituta. |
