Neubrojivost je vrlo važan institut kaznenog prava čije postojanje dovodi do toga da se počinitelju kaznenog djela ne može uputiti prijekor. Jedno od temeljnih načela kaznenog prava je nulla poena sine culpa što znači ako nema krivnje nema niti kazne za počinitelja. Iako im se ne može uputiti prijekor, radi otklanjanja opasnosti ponovnog počinjenja kaznenog djela, potrebno ih je prisilno smijestiti u psihijatrijsku ustanovu ili liječiti na slobodi. Sloboda je temeljno ljudsko pravo pa svako zadiranje u nju mora biti zakonski opravdano naročito kod ove kategorije počinitelja jer vrlo često sami nisu sposobni ostvariti svoja prava koja im pripadaju kao i svakom drugom čovjeku. Do neubrojivosti mogu dovesti razni čimbenici, od onih koji su u nama samima pa sve do nekih koji djeluju izvana. Najčešće su to određene duševne smetnje koje mogu utjecati na čovjekovu intelektualnu i voljnu sposobnost. Premda nije uvijek bilo tako, današnji standardi u zaštiti tjelesnog i mentalnog integriteta svakog pojedinca pa tako i onih sa duševnim smetnjama visoko su postavljeni. U ovom radu pobliže će se obraditi kako se institut neubrojivosti razvijao kroz hrvatsko zakonodavstvo, koje su osnove i podvrste neubrojivosti, koje smetnje će najčešće dovesti do neubrojivosti te kakav se postupak provodi prema neubrojivim počiniteljima kaznenih djela.