Kada govorimo o gospodarskim kaznenim djelima koja su počinjena u tranzicijskom periodu, govorimo o kaznenim djela ratnog profiterstva te kaznenim djelima pretvorbe i privatizacije. Takva formulacija uvedena je u hrvatsko zakonodavstvo tek 2010. kada dolazi do promjene Ustava RH, gdje se takva djela označavaju kao djela koja ne zastarijevaju. Članku 31. Ustava dodaje se stavak 4. koji glasi: „ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva, kao ni kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se.“ Nastavno na tu promjenu donosi se Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela 2011. godine koji detaljnije opisuje kaznena djela te vremenski period na koji se odnosi. Većina tih djela nisu procesuirana do danas, te odlukom Ustavnog suda iz 2015. godine u slučaju Sanader (Hypo) postaje gotovo nemoguće ostvariti, prema tvrdnji nekih, pravdu, odnosno svrhu donošenja Ustavne promjene. Stoga zakonodavac je navedenim promjenama pokušao preduhitriti činjenicu da je veliki broj kaznenih djela, već u vrijeme donošenja promjene ušao u zastaru, te ipak procesuirati počinjena kaznena djela i ostvariti tranzicijsku pravdu , međutim, do danas cilj nije ostvaren.