Do nedavno i usprkos poznavanju fenomena prosjačenja ono zaokuplja malu pažnju struč-njaka i čini tek dio istraživanja o nekim drugim socijalnim problemima. Ovaj rad kritički se osvrće na fenomen prosjačenja djece iz perspektive ekosistemske teorije, analizirajući već poznate čimbenike rizika u hrvatskom kontekstu. Povijesnim pregledom ukazalo se o načini-ma brige o osobama koje prose, koja se kretala od solidarnosti, pokušaja reguliranja i raz-voja prvih institucija za djecu. Tradicija brige o najranjivijima, razvijenost obrazovanja, skrbi za djecu i podrške u roditeljstvu danas čine zaštitni okvir od prosjačenja djece. Pregled statističkih podataka o prosjačenju djece i njihova usporedba s trendovima u postsocijalis-tičkim zemljama ukazuje na relativno mali broj djece koja prose. Međutim, ti podaci trebaju se uzeti sa zadrškom zbog neujednačene metodologije prikupljanja podataka. Isto tako, pos-tojanje regionalnih razlika u dostupnosti uslugama skrbi i obrazovanja, rizik od siromaštva i socijalne isključenosti i višestruka depriviranost romske nacionalne manjine u društvu zahti-jevaju okret javne politike prema izjednačavanju mogućnosti i umanjivanje rizika za svu djecu.