Globalna financijska kriza koja je započela 2008. godine otkrila je mnoge nedostatke na financijskom tržištu u području potrošačkog stambenog kreditiranja. Jedno od njih je i neadekvatna zaštita potrošača prilikom sklapanja ugovora o potrošačkom stambenom kreditu što je dovelo do nemogućnosti potrošača da ispune svoje obveze iz kredita i rezultiralo time da su mnogi ostali bez svojih domova. S druge strane, kreditne institucije koje su pružale kredite nisu mogle naplatiti svoje tražbine, niti od potrošača, niti prodajom založenih nekretnina, što je dovelo do velikih financijskih gubitaka kreditnih institucija, a u nekim slučajevima do njihova stečaja. Upravo kao odgovor na nepovoljan položaj potrošača nakon dugog odlaganja donesena je Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća Europe o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, a kojom su se nastojali uspostaviti mehanizmi zaštite potrošača i istovremeno dati sigurnost vjerovnicima da će im kredit biti vraćen. U prvom djelu ovoga rada obrađuje se kontekst donošenja Direktive 2014/17/EU i njezini primarni ciljevi kao i polje primjene. Drugi dio rada posvećen je mehanizmima zaštite potrošača u predugovornoj fazi koja se odnosi na informacije prije sklapanja ugovora, savjetodavne usluge i procjenu kreditne sposobnosti potrošača u cilju odobrenja zahtjeva za odobrenje ugovora o stambenom potrošačkom kreditu. Konačno, u trećem djelu rada dan je osvrt na implementaciju odredaba Direktive, koje se odnose na predugovornu fazu, u hrvatsko zakonodavstvo u djelu u kojem je hrvatska uvela dodatne ili strože odredbe u odnosu na Direktivu 2014/17/EU.