Državljanstvo bi se moglo opisati kao osnovno pravo neke osobe ili drugim riječima; pravo uopće imati prava. Ono je jedno od najnormalnijih i samorazumljivih stvari u životu i nešto što gotovo svaki čovjek ima, te o njemu kao takvom uglavnom niti ne razmišlja. Ako već i dolazi do polemike o državljanstvu, ona se najčešće odnosi na situacije o dvojnim državljanstvima i sličnim situacijama, a ne o nepostojanju istog. Prema Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, svatko ima pravo na državljanstvo te nitko ne smije biti samovoljno lišen svog državljanstva niti mu se smije uskratiti pravo da promjeni svoje državljanstvo. Na žalost, danas postoji mnogo iznimaka od tog opće prihvaćenog pravila. Prema Konvenciji o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine (“osoba bez državljanstva” je osoba koju nijedna država na osnovu svog zakonodavstva ne smatra svojom državljankom ili državljaninom. Drugi naziv za osobu bez državljanstva je apatrid. Dakle riječ je o ljudima koji, barem na papiru, ne pripadaju ni jednoj državi, a kojih prema procjenama UNHCR-a na svijetu ima trenutno preko deset milijuna. Zbog takvog svog statusa tim ljudima su uskraćene mnoge osnovne usluge, mogućnosti i prava koje ostatak svijeta ima poput: zakonitog zaposlenja, školovanja, bankovnog računa, prava glasa, sklapanja braka, stjecanja vlasništva nekretnina, te ponajviše, diplomatske zaštite od strane države i još mnogih drugih. Ovaj rad bavit će se uzrocima nastanka bezdržavljanstva, kako onima koji danas postoje tako i onima koji su postojali kroz povijest, razvojem međunarodnog zakonodavstva koje se bavilo tom problematikom, trenutnim stanjem i primjerima slučajeva bezdržavljanstva u svijetu i u Hrvatskoj, te naposljetku naporima brojnih stručnjaka i organizacija, primarno UNHCR-a, kako okončati problem bezdržavljanstva i njihovim preporukama za implementaciju postojećih konvencija, izmjenu nacionalnih zakonodavstava te primjenu pozitivnih praksi u tome smislu.