Tema rada je kazneno djela usmrćenja na zahtjev iz članka 112. Kaznenog zakona. Rad počinje osvrtom na međunarodne i domaće izvore kojima je zajamčeno pravo na život kao temeljno ljudsko pravo. U novije vrijeme postoje težnje za priznanje „prava na smrt“ kao temeljnog ljudskog prava te se u radu obrađuju navedene ideje koje idu za time da se svakom pojedincu prizna pravo da samostalno odlučuje o okončanju vlastitog života. Rad prati razvoj kaznenog djela usmrćenja na zahtjev u hrvatskoj pravnoj povijesti. Detaljno su obrađeni pojedini elementi koji čine navedeno kazneno djelo. Obrađuju se uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se radilo o izričitom i ozbiljnom zahtjevu, tko može postaviti zahtjev za usmrćenje te koji uvjeti moraju biti ispunjeni da bi se radilo o teškom zdravstvenom stanju osobe. Naglasak je na pobudama iz kojih treba biti počinjeno kazneno djelo usmrćenja na zahtjev. Određuje se razlika između ubojstva i kaznenog djela usmrćenja na zahtjev te se obrađuje odnos između usmrćenja na zahtjev i sudjelovanja u samoubojstvu. Navedene su podjele eutanazije te njen odnos s kaznenim djelom usmrćenja na zahtjev. Također je obrađena i poredbena perspektiva. Kroz cijeli rad provlače se slučajevi iz sudske prakse u Republici Hrvatskoj, a na kraju je izloženo nekoliko slučajeva iz prakse Europskog suda za ljudska prava glede navedenog kaznenog djela.