Trenutak prijelaza rizika s prodavatelja na kupca ključan je za određivanje odgovornosti i obveza u slučaju gubitka ili oštećenja robe posebice u periodu između sklapanja ugovora i njegova ispunjenja. Cilj ovoga rada stoga je pojasniti institut prijelaza rizika i predstaviti njegovu regulaciju u Konvenciji Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine te Incoterms pravilima 2020. Bečka konvencija prijelaz rizika regulira u svega pet članaka te pruža različita rješenja ovisno o tome uključuje li ugovor o prodaji robe njezin prijevoz te ovisno o tome radi li se o robi prodanoj tijekom prijevoza. Članak 66. propisuje koje su posljedice prijelaza rizika na kupca, dok se naredna tri članka bave trenutkom prijelaza rizika. U svim slučajevima rizik se nastoji zadržati na onoj ugovornoj strani koja je u mogućnosti kontrolirati robu s obzirom da je upravo ona u boljoj poziciji spriječiti njezin gubitak ili oštećenje. Članak 67. tako se bavi prijelazom rizika kada je prema ugovoru o prodaji potrebno prevesti robu te kao ključan trenutak uzima predaju robe prvom prijevozniku. Članak 68. posebno regulira situaciju u slučaju prodaje robe u toku prijevoza propisujući kao pravilo da rizik prelazi u trenutku sklapanja ugovora o prodaji. Međutim, isti članak propisuje mogućnost da rizik tijekom čitavog prijevoza snosi kupac u slučaju da „okolnosti na to ukazuju“. Tada rizik prelazi u trenutku kada je roba predana prijevozniku koji je izdao dokumente kojim se potvrđuje ugovor o prijevozu. S obzirom da pojam „okolnosti“ nije preciznije određen, postoji mogućnost nastanka sporova oko tumačenja takvog izraza. U svakom slučaju, članak 68. štiti kupca od fraudoloznog ponašanja prodavatelja propisujući kako rizik za gubitak ili oštećenje snosi prodavatelj ako je on u trenutku sklapanja ugovora o prodaji znao ili morao znati da je roba uništena. Članak 69. primjenjuje se u svim ostalim situacijama i kao ključan uzima trenutak kada je roba stavljena na raspolaganje kupcu s time da razlikuje dvije situacije ovisno o tome je li kupac obvezan ili ne preuzeti robu u mjestu sjedišta prodavatelja. Za kraj, članak 70. pojašnjava kakav utjecaj ima prijelaz rizika na sredstva kojima raspolaže kupac u slučaju prodavateljeve bitne povrede ugovora i sukladno tome konstatira kako prijelaz rizika neće spriječiti kupca da se koristi pravima koja mu stoje na raspolaganju u slučaju takve povrede. Kako je navedeni članak ograničen isključivo na bitne povrede ugovora, ukazano je na kritike u pravnoj literaturi koje se odnose na formulaciju samog članka. Pravila Međunarodne trgovačke komore za upotrebu domaćih i međunarodnih trgovinskih termina iz 2020. godine (Incoterms 2020) su globalno prihvaćena pravila koja objašnjavaju jedanaest najčešće korištenih trgovačkih termina koji odražavaju praksu između poslovnih subjekata u ugovorima o kupoprodaji robe. Zajednička karakteristika svih Incoterms pravila jest vezanje trenutka predaje robe s trenutkom prijelaza rizika. U praksi to znači kako prodavatelj snosi sve rizike gubitka ili oštećenja robe do njene predaje kupcu. Od tog trenutka, kada je roba predana sukladno određenom Incoterms pravilu, rizik prelazi na kupca te on snosi sve rizike gubitka ili oštećenja robe. Svaki trgovački termin stoga detaljno propisuje u čemu se sastoji predaja robe te određuje mjesto ili luku “predaje”, a time i mjesto u kojem rizik prelazi na kupca. Takvo je mjesto najbliže sjedištu prodavatelja kod pravila EXW i FCA, dok je kod DAP, DPU i DDP najbliže kupcu. S obzirom da Incoterms pravila precizno i detaljno reguliraju pitanje predaje robe i prijelaza rizika njihova primjena smanjuje mogućnost nastanka sporova i time neželjenih troškova ugovornim stranama.