Prekid trudnoće kao duboko moralno, etičko, filozofsko, znanstveno, medicinsko, religiozno i pravno pitanje nemoguće je s lakoćom normativno urediti s obzirom na nepostojanje konsenzusa stručnjaka i veliku društvenu raspodjelu oko navedenog pitanja. Iako je ono stvar trudne žene, njezinog dostojanstva, njezinih prava, njezine savjesti, načina života i mogućnosti, također se odražava i u javnom moralu, u stajalištu društva o etičkoj prihvatljivosti ili neprihvatljivosti prekida trudnoće, o njihovom filozofskom i etičkom poimanju života, njegovog početka i njegove zaštite. U Republici Hrvatskoj na normativnoj razini ključan je Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. donesen u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji u bitno drugačijem političkom okruženju, društvenim prilikama i temeljnim vrednotama, a njegova rješenja neadekvatna su, manjkava te neusklađena sa zakonima Republike Hrvatske te suvremenim medicinskim i znanstvenim razvojem. Iako u našoj državi prekid trudnoće predstavlja legalnu medicinsku uslugu koja se može izvršiti na zahtjev trudne žene do isteka 10. tjedna od dana začeća (tzv. sustav roka), a nakon toga perioda samo uz postojanje određenih medicinskih, eugeničkih i kriminoloških indikacija, a uz odobrenje komisije, pitanje dostupnosti istoga pod velikim je upitnikom s obzirom na činjenicu varijabilnih cijena ovisno o zdravstvenoj ustanovi i području na kojem se nalazi te na sve masovnije korištenje prava na priziv savjesti liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika što posljedično trudne žene dovodi u diskriminatoran položaj i ograničava im, odnosno uskraćuje, zakonom propisanu medicinsku uslugu.