Koncept reintegracije općenito se odnosi na mjere socijalne integracije namijenjene pomaganju počiniteljima kaznenih djela koji su pušteni iz ustanove i pomažu im da se suoče s izazovima povezanima s povratkom u zajednicu. Ova pomoć uključuje rješavanje potreba počinitelja i upravljanje rizikom koji mogu predstavljati zajednici. Postoje programi i mjere za prepoznavanje i rješavanje potreba i priprema za njihov povratak u zajednicu kako bi se znali suočiti s izazovima koji ih očekuju na slobodi te kako bi im pružili pomoć i nadzor koji će im biti prijeko potrebni u što uspješnijoj integraciji u zajednicu.. Institucionalni programi i programi u zajednici moraju se nadopunjavati i usredočiti na rizične faktore, u koje spadaju: obrazovanje, zapošljavanje, smještaj, ovisnost o drogama i alkoholu, mentalno zdravlje, društvene mreže i kognitivne vještine i stavove. Ključni aspekt učinkovitih intervencija za reintegraciju je razumijevanje čimbenika koji ih izlažu riziku i otežavaju im normalno funkcioniranje u društvu. S takvom intervencijom, u kombinaciji sa zakonima može se omogućiti da zatvori postanu istinska rehabilitacijska mjesta. Također, detaljnije razumijevanje postupka otpora može pružiti dragocjeno znanje za postupke procjene rizika o tome kako najbolje postupiti s počiniteljima. Neosporiva je i uloga obitelji u reintegraciji nakon puštanja iz zatvora jer ona može imati snažan utjecaj na počiniteljevu budućnost te mu pružati prijeko potrebnu podršku.. Zbog uspješnije reintegracije počinitelja u društvo te smanjenja recidivizma i zaštite društva došlo je do razvoja alternativnih sankcija koje se provode u zajednici, među koje spada probacija. Od probacije se očekuje značajan doprinos u suzbijanju i preveniranju kriminala, suradnja s drugim institucijama vezanim uz reintegraciju počinitelja, rasterećenje prenapučenih zatvorskih kapaciteta te potpuna resocijalizacija počinitelja kaznenih djela.