Posljednjom izmjenom Zakona o parničnom postupku iz 2019., Vrhovnom je sudu pružena mogućnost da vlastitim odlukama utječe na razvoj i primjenu prava. Iako je ta mogućnost bila predviđena već Zakonom o parničnom postupku iz 2003., ona se u praksi nije ostvarivala prije svega zbog lošeg pravnog uređenja odredaba o reviziji. Nastojanje da se preko revizije štite privatni interesi stranaka, ali i javni interes svih građana, rezultiralo je nemogućnošću ostvarivanja bilo koje od tih funkcija. Uvođenjem revizije po dopuštenju kao temeljnim modelom revizije, djelatnost Vrhovnog suda usmjerena je na budućnost, jer će tek u budućim sporovima doći do izražaja praksa koju taj sud razvije donošenjem odluka povodom revizijskih predmeta. Međutim, bez aktivne uloge sudaca Vrhovnog suda, te ostalih osoba uključenih u postupak odlučivanja povodom revizije, navedene zakonodavne izmjene ostaju mrtvo slovo na papiru. Prvenstveno, podnositelji prijedloga moraju zadovoljiti propisane zakonodavne kriterije koji se odnose na sam sadržaj prijedloga, a kasnije i za eventualnu reviziju. Jednako tako, Vrhovni sud ne smije postupak povodom prijedloga za dopuštenje koristiti kao mogućnost za rasterećenje vlastitog rada nego kao način za ostvarivanje svoje ustavom definirane javne zadaće.